Balint Sombati: Bili smo grupa heterogenih poetika (I)

Slavko Matković je često pevušio neku pesmicu o “puding bojsovima”, kao: “Do-re-mi, do-re-mi, mi smo braća puding bojs, Robi, Bobi, Tim i Džojs”. Eto, tako smo se nekako definisali u početku i smejali smo se toj autoironiji…

Branislava Žujović

Balint Sombati, jedan od osnivača umetničke grupe „Bosch+Bosch“, vratio nas je u vreme kraja šezdesetih godina prošlog veka, kada je nekolicina mladih Subotičana, družeći se u “Triglavu” i na Majmun placu, poželela da umetnošću menja svet.

Sombati na jednom mestu kaže: “ Obuzeo nas je osećaj da ne želimo da budemo isti kao raniji subotički naraštaji”. U tome su i uspeli, ali izvan Subotice. Grupa je bila i ostala zapaženija u Beogradu i drugim velikim gradskim centrima, nego u Subotici.

Nedavno je u Briselu upriličena izložba posvećena grupi “Bosch+Bosch”, a novosadski Forum joj je, takođe nedavno, dodelio Nagradu za likovnu umetonost. Ova dva važa i uglavnom prećutana događaja bila su povod za opširan intervju sa Sombatijem koji ćemo objaviti u tri nastavka.

U “Triglavu” i na Majmun placu

Gde su se članovi grupe „Bosch+Bosch“ upoznali i šta vas je povezalo?

Sombati: Neki od nas su pohađali istu školu. Na primer Edita Baš, Zoltan Mađar i ja pohađali smo gimnaziju, gde nam je profesor likovnog bio Imre Vinkler. Neki su se upoznali na izložbama mladih umetnika amatera na Tribini mladih, u foajeu Narodnog pozorišta. Viđali smo se i u slobodnijim formama, na primer na “majmunskom placu”, na Korzu i redovito u poslastičarnici „Triglav“. Viđali smo se i na vernisažima u Zimskom salonu i u Likovnom susretu. U disko klubovima takođe i naravno na žurkama.

Izlog poslastičarnice „Triglav“, 1970. godine (foto: Laslo Dorman)

Ovaj je umetnički kontekst, kao i bogat kulturni život grada, dao određeni okvir da se stvori neka vrsta duha kolektivizma. Mislili smo da ćemo udruženi steći bolju priliku da formiramo sebe kao misleća i osećajuća bića, a istovremeno da stvorimo šansu da se potvrdimo kao perspektivni omladinci. Povezala nas je generacijska raspoznaja i duh tih burnih godina kraja šezdesetih. Napokon, povezala nas je zajednička vera da je umetnost odgovarajuće sredstvo za stvaranje savršenijeg društva od onoga što nas je okruživalo, od onoga što smo nasledili od naših roditelja.

U maloj sredini je ipak drugačije

Odakle je potekla ideja da se osnuje vrsta umetničke grupe kakva je bila „Bosch+Bosch“?

Sombati: Prvenstveno, ideja je bila da osnujemo grupu, neku vrstu esnafa mladih likovnih umetnika koji stvaraju u različitim tradicionalnim žanrovima, bez neke jasne ideje vodilje. Osvešćenost je došla nešto kasnije, posle godinu dana postojanja. Obuzeo nas je osećaj da ne želimo da budemo isti kao raniji subotički naraštaji. I ne samo to. Nije nas zadovoljio tadašnji sistem umetnosti.

Braco Dimitrijević, Nena Baljković, Slavko Matković, Balint Sombati, Laslo Kerekeš Studentski kulturni centar, Beograd 1971. godine (foto: Bogdanka Poznanović)

Kada smo izbliza videli kako institucije rade, rekli smo da mi tako nešto ne želimo, jer sigurno može sve bolje da izgleda. Počeli smo da se bunimo protiv vladajućeg sistema vrednosti, isto kao naši vršnjaci u velikim kulturnim centrima, u Novom Sadu, Beogradu i Zagrebu. Ali sasvim je drugačije buniti se u maloj – šta više, malograđanskoj – sredini, bez potrebne reakcije i eha na inovacije duha.

Dok u našem gradu nismo bili shvaćeni, u stranim sredinama naša je pojava prihvaćena, s jedne strane sa iznenađenjem, a sa druge razumevanjem. Iznenađenje je poteklo iz neke vrste zbunjenosti. Na primer, u Beogradu u prvom trenutku niko nije razumeo odakle sada mi iz provincije stvaramo nešto revolucionarno, što i oni kultivišu. Posle samo dve godine zajedničkog rada izlagali smo u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, dok su, istovremeno, vrata Likovnog susreta za nas bila zatvorena. Stalno kažem: nemoj se roditi u malom mestu, pa ni u maloj državi. Uvek ćeš osećati stegu lokalne štrange!

“Puding bojs…”

Kako ste tada opisivali svoju grupu?

Sombati: Slavko Matković je često pevušio neku pesmicu o “puding bojsovima”, kao “Do-re-mi, do-re-mi, mi smo braća puding bojs, Robi, Bobi, Tim i Džojs”. Eto, tako smo se nekako definisali u početku i smejali smo se toj autoironiji. Što se pudinga tiče, sve se poklapalo, jer smo grupu osnovali u poslastičarnici.

Kako smo demantovali Belu Durancija

Ko je bio idejni tvorac i zašto baš „Bosch+Bosch“?

Sombati: Ne sećam se takve osobe. Ali, sigurno znam da smo za “šefa” izabrali Matkovića, jer je bio nešto stariji i iskusniji od nas. Uloge su se kasnije u nekoj meri izmenile, ali to nije najvažnije. U to vreme, s moje strane izvanredno cenjeni istoričar umetnosti, Bela Duranci, imao je teoriju da svaka slična grupa na kraju katapultira jednu osobu u vrh umetnosti, a ostali su oni “koji su još trčali”. „Bosch+Bosch” demantovao je ovaj Durancijev stav, izbacivši sedmoro ljudi koji su u jugoslovenskoj istoriji umetnosti ostavili određeni trag.

Subotica, dvorište Matkovićevih, 1970. godine (foto: Valerija Matković): Slavko Matković, Ješa Denegri, Biljana Tomić, Laslo Kerekeš, Balint Sombati (stoji držeći Zavišu Matkovića)

Naziv „Bosch+Bosch” dobro zvuči barem koliko i “puding bojs”. Svi smo bili očarani slikarstvom nizozemskog stvaraoca Hijeronima Boša, ali smo se brzo okrenuli prema novim medijskim idealima toga vremena.

Neka vrsta zajedničkog pojma nove tehnologije za nas je bio zapadnonemački koncern električnih proizvoda “Bosch”. Ta dva Boša mogli smo fino spojiti. Dobili smo spajanje prošlosti i sadašnjosti. Zatim, to dobro i zvuči.

Matković je bio pesnik sanjar i rokenrol antijunak

Opišite, molim Vas, svakoga od vas te 1969. godine. Šta je svako pojedinačno uneo u grupu?

Sombati: Edita Baš je bila fina crtačica modnih kreacija. Stekla je veliku slavu u okviru svoje kasnije profesije na jugoslovenskoj sceni pozorišne scenografije. Zoltan Mađar je znao lepo da crta svoje vizije vasionskih katastrofa. Malo je bio neozbiljan i nestao je sa scene posle prekretne 1970. godine. Isto se desilo sa Ištvanom Krekovićem i Slobodanom Tomanovićem. Obojica su bili prvenstveno crtači. Svu trojicu sam izgubio iz vidokruga nakon 1971, kada sam se preselio u Novi Sad.

A Matković?

Sombati: Matković je bio pojava sa svojim uskim pantalonama i belim patikama, nonšalantnim hodanjem. Da bi imao sjajne bele zube, prao ih je soda bikarbonatom. Zbog tog pogrešnog poteza izgubio je dosta zuba. Bez obzira na sva umetnička dostignuća, on je za mene prvenstveno bio pesnik sanjar i rokenrol antijunak. Nije slučajno što je za svoj pseudonim uzeo ime antijunaka iz stripa: Alan Ford.

Bili smo s ruba tadašnjeg jugoslovenskog društva

Kerekeš, Vukov i ostali?

Sombati: Ante Vukov nam se priključio neposredno pre rasformiranja grupe. Njega smatram “produktom” i “rezultatom” delovanja „Bosch+Bosch”-a. Bio nam je dobar učenik. Lasla Kerekeša su u gradu svi vršnjaci zvali Bidža. Bidža je bio tadašnji izraz za osobu koja je stalno u pokretu, a Kerkeš je bio pravi biološki perpetuum mobile. Njegova se umetnost ispoljila u svojim pravim dimenzijama nakon što je, posle 1986, životno mesto našao u Zapadnom Berlinu. Laslo Salma je bio momak sa periferije grada. Kada se grupa raspala, odmah se vratio crtežu i slikarstvu u čemu je bio istaknuto talentovan.

Slavko Matković, Laslo Salma i Balint Sombati prilikom realizacije akcija u prirodi. 
Glavica na Fruškoj gori, 1972. godine (foto: Zoltan Apro)

Bili smo kolektiv heterogenih poetika i upravo raznolikost daje jedan poseban kvalitet našem nekadašnjem postojanju. Jedina naša zajednička crta oslikava se u činjenici da smo svi bili iz porodica sa ruba jugoslovenskog društva, bez građanskog pedigrea i kulturne pozadine. Znači, uklapali smo se u opštu sliku jugo-(nad)realnosti.

Ima li bunt koji je bio prisutan u stvaralaštvu grupe veze sa dešavanjima u Jugoslaviji 1968. godine?

Sombati: Da nije bilo 1968. grupa bi izgledala sasvim drugačije, ili možda ne bi ni postojala. O dešavanjima unutar zemlje znali smo iz studentske štampe. Mnogo smo više znali o studentskim pobunama u svetu. Tokom 1968. pojavilo se toliko novih i kreativnih ideja, da se sva ta energija pretvorila u neku vrstu generacijske megaskulpture u metaforičnom smislu, uključujući nova umetnička dostignuća. Formiranje grupe rezultat je tih energetskih strujanja.

Te 1968. imao sam 18 godina i sve se poklopilo. Bio sam u vremenu formiranja svoje ličnosti, a pozitivne impulse sam dobijao sa svih strana. Verovao sam da ću moći da utičem na neke tokove šireg značaja koji će da stvore humanije društvo i lepši život.

Koji biste savet sada dali Balintu iz 1969. godine?

Sombati: Savetovao bih mu sledeće: Balinte, nemoj se roditi u malom mestu, pa ni u maloj državi.

Roditelji nas nisu ometali

Kakav odnos su vaše porodice imale prema vašoj kreativnosti i buntovnosti? Jesu li vaši razumeli vaš rad i jesu li vas podržavali?

Sombati: Moji su me podržavali na taj način što se nisu mešali u to kuda idem, s kim se družim, šta radim. Imali su poverenje u mene. Dali su mi najveću moguću slobodu. Na taj način, pružili su mi najviše što su mogli. Njima je bilo dosta da se moje ime pojavljuje u štampi, na radiju i televiziji.

Malo su teže “probavili” moj brak sa Katalin Ladik, ali to je bilo samo u početku. Kada su je upoznali izbliza – a ne samo preko medija – videli su da je ona normalna i prijatna osoba koja itekako može da se prihvati i voli.

Kako znam, porodice ni u slučaju drugih članova nisu pravile nikakve prepreke, u smislu da su ih možda kočili u bilo kojem kreativnom poduhvatu. Da smo dolazili iz građanskih porodica, e tu bi već sigurno bilo problematičnih situacija: tata advokat, mama lekar, stric profesor… Svi bi obrađivali mladog pojedinca na svoj način i samo bi ga zbunjivali i terali u lošem smeru, ne dozvolivši mu da se samostalno razvija.

Balint Sobati (1950) rođen je u Pačiru. Godine 1970. postaje grafički urednik časopisa za umetnost i društvena pitanja „Uj simpozion“ („Új Symposion“) iz Novog Sada. U Beogradu 1971. uređuje specijalni broj lista „Student“, posvećen američkoj andergraund kulturi koji je bio zabranjen. Grafički urednik dnevnog lista „Mađar so“ („Magyar Szó“) postao je 1973, a 1986. ponovo preuzima umetničko uređenje časopisa „Uj simpozion“. Devedesetih godina radio je za Izdavačku kuću „Prometej“, a 2000. se nastanuje u Budimpešti. U mađarskoj prestonici uređuje časopis za umetnost „Mađar mihej“ („Magyar Műhely“) i vodi istoimenu galeriju, realizujući, pored ostalih, izložbe autora iz bivše Jugoslavije. Godine 2018. dobio je Viteški krst, visoko državno odlikovanje Mađarske za doprinos savremenoj umetničkoj sceni.

Intervju je prvobitno objavljen na sajtu Subotičke.rs

Comments are closed.

Proudly powered by WordPress | Theme: Baskerville 2 by Anders Noren.

Up ↑