BALINT SOMBATI (III): Razbijajući 32 televizijska ekrana hteo sam da uništim instituciju za širenje propagande

Često zamišljam svoje najbolje bivše prijatelje, Slavka Matkovića i pisca Vojislava Despotova, kako čeprkaju po svojim mobilnim spravama, stavljajući slušalice na glavu da slušaju svoju omiljenu muziku

Branislava Žujović

U poslednjem od tri dela razgovora sa umetnikom Balintom Sombatijem, jednim od osnivača grupe „Bosch+Bosch“, na čiju se inicijativu grupa i razišla, saznajemo koji su umetnični uticaji stizali do Subotice krajem šezdesetih godina i zašto je jedan broj beogradskog časopisa „Student“, koji je on uredio, bio zabranjen.

Objasnio nam je zašto se gušio obavijen selotejp trakom i poliven „Rubinovim” vinjakom sećajući se tada svog najbližeg prijatelja Slavka Matkovića koga danas zamišlja kako „čeprka“ po svom mobilnom telefonu.

Koji su umetnički uticaji stizali do Subotice šezdesetih i sedamdesetih godina?

Sombati: U početku u znatnoj meri uticao je na nas evropski novi figuralizam francuskog porekla. Kreković, Matković, Tomanović, pa i ja, kultivisali smo to novo shvatanje projekcije ljudskog tela sve do 1970. Ali sam već 1969. otkrio vizuelnu poeziju mađarskih aktivista između dva rata, na čelu sa Lajošem Kašakom koga je Evropa slavila, ali je u Mađarskoj bio nepriznat i stavljen u pozadinu.

„U ime umetnosti!“ Matković i Sombati, Subotica, 1973. Foto: Laslo Kerekeš

Duh mađarskog aktivizma usadio sam u naše zajedničko razmišljanje i shvatanje umetnosti. To je postalo presudno za dalji razvitak. Osim mene, Kašak je najviše inspirisao Matkovića. U ono vreme, o njegovom uticaju na vojvođansku mađarsku literaturu između dva rata još nismo znali, ali se već, tu i tamo, govorilo da je jedna dadaistička matineja i u Subotici održana 1922. u bioskopu „Korzo“ koji je kasnije nazvan „Radnički“. Te događaje je kasnije do detalja prostudirala naša bivša sugrađanka Marija Cindori.

Sve u svemu, mađarski aktivizam je bitno uticao na naš senzibilitet i otvorio nas ka savremenim neoavangardnim kretanjima u svetu. Literature je bilo na pretek u jugoslovenskim časopisima, jer se dosta toga prevodilo, a izdanja u originalu takođe su bila dohvatljiva. Sve se moglo naručiti poštom, uglavnom iz izvora na engleskom jeziku. U tom smislu razlikovali smo se od ostalih socijalističkih zemalja, u kojima je sve što je poticalo sa Zapada bilo zabranjivano. Počeli smo da stvaramo svoje sopstvene kućne biblioteke. Svako prema svom interesovanju i mogućnostima.

Koliko je bilo moguće živeti od umetnosti koju su članovi grupe stvarali?

Sombati: Kada je grupa osnovana bili smo uglavnom srednjoškolci. Matković je već pohađao višu ekonomsku školu. Jedino je Salma bio u radnom odnosu kao cinkograf u „Birografici“. Tada je to bila štamparija Jugoslovenskih železnica. Nisam imao uvid u materijalno stanje ostalih, ali kako sam već ranije pomenuo, bili smo iz vrlo skromnih porodica. Kada vidite snimke posete Biljane Tomić i Jerka Denegrija domu Matkovićevih i kada vidite kako je dvorište izgledalo, odmah vam je jasno kakve su okolnosti bile. Dvorište je isto tako ili slično izgledalo i kod Salme, Vukova, pa i kod mene.

Moja je lična sreća što se posla nikada nisam plašio. Od petnaeste godine gledao sam gde mogu nešto da zaradim, da skinem teret sa leđa svog oca koji je bio tapetar u Fabrici nameštaja „Nova budućnost“.

Laslo Kerekeš i Jožef Ač, pokretač prvih umetničkih kolonija u Vojvodini. Galerija Tribine mladih, Novi Sad, 1972. Foto: Laslo Dorman

Posle završetka osnovne škole, istoga leta, javio sam se na posao u palićkoj „Peščari“ gde sam punih mesec i po dana utovarao sanduke sa kajsijama. Od tog novca obezbedio sam školovanje u gimnaziji, kupio svoje prvo konfekcijsko odelo i trkački bicikl „Favorit“. Kao srednjoškolac postao sam stalni subotički dopisnik omladinskog nedeljnika na mađarskom jeziku „Kepeš ifjušag“, a pisao sam i za druge listove. Od stečenih honorara sasvim sam se lepo snalazio krajem šezdesetih. Znatno više novca sam mogao ulagati u svoju umetnost kada sam postao grafički urednik „Uj simpoziona“. Na to zaduženje me je postavio Oto Tolnai.

Ne smem nikako prećutati da smo od Tribine mladih dobijali sredstva za materijalne troškove, da obezbedimo sebi papir za crtanje, a kasnije i filmski materijal. Nemojte da pomislite na neki ozbiljan novac. Bez obzira na sve, volja je postojala i na višim nivoima. Nisu razumeli ono što radimo, ali su nas pomagali koliko su mogli. To je bilo za svaku pohvalu.

Retrospektivna izložba u Kranju, u pozadini Franci Zagoričnik, organizator i veliki prijatelj grupe. Galerija v Prešernovi hiši, 1983.

Ako smo već kod ove teme moram izričito da naglasim da mi u grupi „Bosch+Bosch“ nikada nismo razmišljali o tome da stvaramo dela za prodaju, za tržište. To bi nam bilo ispod časti. U tom smislu nismo ni mislili da će naši radovi za nekoliko decenija postati deo kolekcija u značajnim muzejima. Bili smo iskreni i prema sebi i prema umetnosti. Iskrenost se uvek isplati.

Matković je preminuo rano, 1994. godine. Čitala sam da se poslednjih godina osećao neshvaćeno, da mu je rat teško pao, da se povukao. Šta je Vama, kao svom bliskom prijatelju, govorio tokom ovog perioda. Koliko je bio svestan kraja koji mu se bližio i kakav je odnos imao prema smrti?

Sombati: Jeseni 1993. vraćali smo se iz južnoslovačkog grada Nove Zamki sa multimedijalnog festivala, gde je Slavko izveo performans na temu rata na tlu bivše Jugoslavije. Kada smo stigli u Suboticu, odlučio sam da zajedno sa njim siđem sa voza mada sam mogao da nastavim za Novi Sad. Spustili smo se u bife-podrum u ulici Matije Korvina, gde smo popili po koje pivo, do mog sledećeg voza, da sumiramo doživljaje sa festivala. Samo tri dana posle toga, stiglo mi pismo u kojem mi je Slavko javio da je ispljunuo krv i da ide kod specijaliste. Poslali su ga na dalje ispitivanje u Sremsku Kamenicu. U tom mestu sam i ja stanovao. Šta više, poznavao sam načelnika odeljenja za plućne bolesti, jer mi je bio komšija. Otišao sam kod njega i objasnio mu ko je Matković, tada već njegov pacijent. Zamolio sam ga da mi javi rezultat, čim saznaju tačnu dijagnozu. Vadili su mu isečak iz pluća i ustanovili da se radi o bolesti kancerogene prirode. Boravio je tamo nekoliko nedelja, čak je dolazio kod mene na druženje. Posle toga su ga vratili u subotičku bolnicu, da tamo umre. Niko to nije rekao naglas, naravno, ali se znalo da nema pomoći. Umro je gušeći se. Da apsurd života bude veći, Laslo Kerekeš je osamdesetih naslikao njegov portret na kojem se vidi kako se Matković guši, kako mu vazduh izbija iz organa za disanje. Neobjašnjivo.

Ne smatram da uzrok njegove smrti direktno treba tražiti u ratnim i haotičnim okolnostima devedesetih, ali je sasvim sigurno da je taj tragičan doživljaj u mnogome uticao na slabljenje njegove vere u humani život u koji smo se “zakleli” u počecima. U duši i intelektu bio je pravi Jugosloven i raspad zemlje nije umeo da obradi u sebi. Odlučio se za samodestrukciju, smelo, kao pravi umetnik iz Istočne Evrope.

Koja je bila poruka Matkovićevog umotavanja u selotejp i ispijanja vinjaka?

Sombati: Umotavanje glave selotejpom je, u stvari, samo jedan skeč za fotografisanje, bez vinjaka i drugih rekvizita. Snimak je načinjen u dvorištu Milorada Grujića, kasnijeg rukovodioca Matice srpske, u Sremskoj Kamenici. Performans od toga razvio sam ja, posle Slavkove smrti, koristeći „Rubinov“ vinjak, njegovo omiljeno piće. Obavijem glavu tom trakom i onda se polijem žestokim pićem koje me grize, a ionako se već gušim. U drugoj ruci držim upaljenu sveću koja mi ispada. Doživljavam gušenje. Tipičan omaž tipičnog istočnoevropskog umetnika za svog najbližeg istočnoevropskog prijatelja, autodestrukcija kao tipična životna forma umetnika sa ovdašnjih terena. To smo mi. To smo mi koji obrađujemo tragičnost života i ne shvatamo život kao što to čine zapadnoevropski umetnici, igrajući neprestano neku večitu neusiljenu igru. Dva različita iskustva i stila shvatanja života, to jest ono na šta je nas naučio život. Na kraju krajeva: tautologija.

Možemo li reći da je performans obeležio rad grupe, ali i da je zauzimao jedno od centralnih mesta Vašeg umetničkog delovanja? Zašto performans? Postoje li njegove granice i da li ga je moguće definisati?

Sombati: Za vreme postojanja grupe performans je radila jedino Katalin Ladik. Počeo sam sa praksom performansa u drugoj polovini osamdesetih, a neposredno posle mene i Matković, mada je on radio znatno manje produkcija i nije prodro na svetsku međunarodnu scenu.

Ono što smo u grupi radili kao nešto “in lajv” bile su akcije u zatvorenom i otvorenom prostoru: u galerijama i na ulicama, trgovima, zatim u prirodi.

Prve zvanične performanse videli smo na Aprilskim susretima u beogradskom Studentskom kulturnom centru, u prvoj polovini sedamdesetih. Marina Abramović, Raša Todosijević od domaćih, Jozef Bojs, Tim Marioni, Hans Hake i drugi od inostranih umetnika. Svoj prvi performans izveo sam u subotičkom Likovnom susretu 1986. godine, razbijajući 32 televizijska ekrana na otvaranju svoje samostalne izložbe. To je već bio nagoveštaj predstojećeg rata. Hteo sam metaforički da uništim televiziju kao instituciju za širenje nacističke propagande.

Zašto je broj časopisa „Student“ koji ste grafički uredili bio zabranjen?

Sombati: Uveo sam 1971. dosta novina u vizuelno oblikovanje časopisa „Uj simpozion“. U jedan od brojeva, na primer, ulepio sam poštansku markicu od 0,05 dinara sa portretom maršala Tita. U svih 800 primeraka. Moje su inovacije zapazili i oni koji nisu znali mađarski jezik, pre svega intelektualci iz Beograda. Iste godine dobio sam poziv od Jovice Aćina i Milorada Vučelića, urednika lista „Student“, da im grafički uobličim specijalni broj o američkoj andergraund kulturi.

Nikada lepšu i zahvalniju temu nisam mogao da zamislim. Nisam se uzdržao. Na naslovnoj strani opalio sam američku zastavu u kontrapoziciji, da zvezdice budu na nama desnoj, a iz perspektive zastave na levoj strani. Ispod zastave stavio sam tekst: “Made in Yugoslavia”. Ali nije ovo izbilo osigurač javnog tužilaštva, nego tekst novosadskog umetnika Slavka Bogdanovića u kojem je otvoreno kritikovao pokrajinski partijski vrh, te jedno “pisamce” na zadnjoj strani u kojem je neka komuna iz Holandije pozvala Tita da je poseti.

Naravno, bio sam prisutan na prelomu lista u „Srboštampi“. Svi su dotaknuti znali da će broj biti zabranjen još pre distribucije. Svi prisutni urednici uzeli su desetine primeraka da ih sačuvaju za buduća vremena. I ja sam poneo tridesetak primeraka i odneo ih u Novi Sad. Na suđenje sam pozvan kao svedok. Aćin i Vučelić dobili su uslovne kazne, ali za objavljeni tekst Bogdanoviću je izrečena zatvorska kazna.

Okupljanja grupe prolazila su u razgovorima o umetnosti. O kojim temama i stvaraocima je bilo reči?

Sombati: Kada bih sada počeo da nabrajam sve za nas važne umetnike, ne bi bilo kraja. Današnjim generacijama potpuno je normalno da im je sve pristupno na internetu. Lako mogu da dođu do svih autorskih produkcija za koje se zainteresuju. U naša vremena, ne toliko daleko od završetka Drugog svetskog rata, bilo je dosta drugačije. Bila je prava senzacija kada je jugoslovenska televizija počela da prikazuje ciklus najboljih filmova Bergmana, Kurosave, Felinija i francuskog novog talasa sedamdesetih godina. Imao sam svega trinaest ili četrnaest godina kada sam u bioskopu „Jadran“ gledao Felinijev „Bokačo ‘70“ i „Osam i po“. Siže tih filmova, naravno, nisam potpuno razumeo, ali sam saznao da postoji nešto pored partizanskih i kaubojskih filmova.

Što se muzike tiče, u Subotici ništa avangardno nije postojalo. Kada sam prešao u Novi Sad, ubrzo sam otkrio Američku biblioteku odakle sam iznajmljivao gramofonske ploče modernih i avangardnih autora, na primer Arona Koplenda. Ta me je muzika odvela do elektronske muzike internacionalnog spektra. Danas slušam uglavnom klasičnu muziku i operu, a istovremeno uživam i u muzici improvizacije koju neguje današnji naraštaj. Poslednji koncert na kome sam bio je nastup “King Krimsona” u Budimpešti. Tri sata su svirali sa četiri bubnjara u sinhronu. Bio sam u šoku.

Neko mi je ovih dana skrenuo pažnju na nedavno preminulog južnokorejskog režisera Kim Ki-duka. Sada studiram njegovo delo.

Obeležavanje jubileja na dan kada je pre 50. godina grupa osnovana, ispred sveže naduvanog stencila na zidu bivše poslastičarnice „Triglav“, Subotica, 27. avgust 2019: Viktorija Salma, Olga Kovačev Ninkov, Maja Rakočević Cvijanov, Marinko Sudac, Balint Sombati, Mile Tasić, Ištvan Ril, Jolanka Šterbik, Mirko Grlica. Foto: Norbert Cvijanov

Kada je grupa oformljena, tehnički proizvodi kompanije „Boš“ bili su inspirativna inovacija. Matković nije doživeo da vidi današnje tehnologije. Kako Vi vidite odnos koji sadašnji osamnaestogodišnjak ima prema savremenim tehnologijama?

Sombati: Često zamišljam svoje najbolje bivše prijatelje, Slavka Matkovića i pisca Vojislava Despotova, kako čeprkaju po svojim mobilnim spravama, stavljajući slušalice na glavu da slušaju svoju omiljenu muziku. Nisu doživeli novu tehnologiju jer su otišli pre nego što je ona stigla.

Osamnaestogodišnjaku je sve prirodno što ga okružuje, on misli da je uvek bilo ovako. Deca koja imaju desetak godina starosti suvereno barataju mobilnim telefonima. Ne znamo gde to sve vodi, jer mladi ljudi gube sponu sa slojevima stvarnosti i beže u virtuelni svet. Osećaju da je život sve suroviji, da se globalni problemi nagomilavaju uprkos tehnološkim dostignućima. Nemaju drugo gde da pobegnu.

Da li bi Matković bio “jutjuber” da je sada mlad? Ili bi priču o „jutjuberima“ i takozvanim influenserima video kao komercijano foliranje?

Sombati: Matković je voleo pop-muziku i kulturu. Obožavao je “Stonse”, kasnije Madonu. Nije mu bilo ništa strano sa lepše strane života, iliti sa sunčane strane ulice. U klasičnu muziku nije uranjao, mada mu je klasična književnost bila bliska. On bi na ove nove pojave verovatno gledao kao na jedan dobar sladoled iz „Triglava“ koji se liže par minuta i onda nestaje. Uz obavezno pranje ruku.

Intervju je prvobitno objavljen na portalu Subotičke.rs

Comments are closed.

Proudly powered by WordPress | Theme: Baskerville 2 by Anders Noren.

Up ↑