IGOR GREKSA: Dedine mokasine na daskama koje život znače

Sadržaja nema nigde. To je ideja naše predstave „Izbiračica“: da se društvene konvencije poštuju, da je sve poza, da je sve samo za nekoga ko gleda spolja, a da sadržaja uopšte nema ni u nama, ni u odnosima između ljudi, ni u emocijama

Branislava Žujović

Lik i ime Igora Grekse brzo su postali poznati i dragi publici u subotičkom pozorištu. Razgovarali smo o predstavama „Kus Petlić“ i „Izbiračica“ iz drugog ugla – o mokasinama, epizodnim ulogama na sceni i u životu, ali i o odsustvu sreće kada napokon dobijete ono što ste najviše želeli. Nije izostao ni Tošicin savet mladima kako da pobede konkurenciju.

Ko je za Vas đakon Avakum koga glumite u predstavi „Kus petlić“?

Greksa: Ko je đakon Avakum iskristalisalo se još dok smo radili na predstavi jer smo razgovarali o ljudima preletačima, bilo da su oni istorijski, ideološki ili politički preletači. Đakon Avakum preleteo je iz religioznog čoveka u komunistu, što se u mojoj porodici desilo sa mojim dedom, doduše potpuno suprotno. On je bio zadrti komunista, a onda je poslednjih petnaest godina postao neviđeno veliki vernik. Tako da mi je ovo bilo veoma poznato iz porodice.

U predstavi čak nosim cipele koje su pripadale baš mom dedi. Tražili smo šta bih, što se kostima tiče, još mogao da dodam na sebe, pa me je kostimografkinja pitala kakave cipele želim. Rekao sam da hoću mokasine. Kako nije uspevala da ih pronađe, setio sam se da je moj deda nosio takve, kakve bih ja voleo da nosim u predstavi i kakve bi đakon Avakum nosio. Na taj način smo našli autentično „komunističke“ mokasine mog dede. I na nekom simboličkom nivou igram u cipelama svog dede, što je meni jako lepo i veoma mi znači.

Na Sterijinom pozorju dobili ste nagradu producentske kuće „SCOMEDIASCO“ za epizodnu ulogu u pomenutoj predstavi. Kako bi „Kus petlić“ izgledao bez đakona Avakuma?

Greksa: Pitanje za sam tekst predstave je: ko je uopšte kus petlić? Da li je to Pile Kopile, da li je to Milja ili je đakon Avakum. Mislim da bez ijednog od likova koji se nalaze u predstavi, priča ne bi funkcionisala jer su u pitanju mali, sitni ljudi, zgusnuti na veoma uzak prostor, zgusnuti svojim okolnostima. Vrlo tesno su povezani jedni sa drugima tako da ako biste i jednog iščupali, cela priča bi pala u vodu što se vidi i u našoj igri. Nas šestoro glumaca, toliko povezano zajedno igramo da bez samo jedne osobe to ne bi bilo to, predstava se ne bi održala na narativnom nivou.

Da đakon nije prešao iz sveštenstva u komunizam posle Drugog svetskog rata, da li bi on neminovno bio samo epizoda u posleratnom životu?

Greksa: Verovatno bi ostao neprimetan. Ovaj „transfer“ ga je označio i pojačao, dao mu je na težini i na važnosti. Da se nije desilo to što se desilo u predstavi, neću reći šta da ne bih pokvario doživljaj onima koji još nisu odgledali predstavu, on bi ostao nevažan đakon, pomoćnik sveštenika koji to radi jer ga je otac naterao i to bi bio bledi lik koji se samo mota tu negde okolo.

Međutim, ovaj prelazak u komuniste ga je pojačao, dao mu je jarke boje. Da se to nije desilo, bio bi samo statista u predstavi i u životu.

U „Izbiračici“ Koste Trifkovića glumite Tošicu. Može li se reći da je kraj predstave zaista srećan za njega jer će se oženiti onom koju želi?

Greksa: O ovome smo razgovarali sa rediteljkom Ivom Milošević dok smo pripremali predstavu, konkretno o kraju predstave. Tošica izgovara: „Ja sam najsrećniji čovek na svetu“ kada zaprosi Mlačiku i ona konačno pristane. Međutim, oboje u tom trenutku nabace neki kiseo osmeh. Razgovarali smo o značenju tog rediteljskog postupka ili tog glumačkog sredstva i došli smo do zaključka da je to ono što Desanka Maksimović govori – da je sreća lepa samo dok se čeka.

Ono što priželjkujemo nam je ideal, jedva čekamo da do toga dođemo i svu svoju energiju i snagu usmeravamo ka tom cilju. A kada se desi da dođemo to tog cilja, neretko shvatimo da nije toliko bajno. Niti nam je možda to bilo potrebno. Sa druge strane, da li je uopšte bilo potrebno ulagati toliko energije?

Nazvao bih to životnim trivijama. Da li je dobiti ženu u koji si zaljubljen najvažnija stvar u životu? Tošica je ispunio svoj cilj, ali da li je suštinski srećan? U našoj predstavi sigurno nije. Od početka do kraja želi samo da dobije Malčiku i to ponavlja, međutim, kada to ostvari mislim da shvata da to nije to.

Pitala sam Minju Peković kakav bračni život čeka Tošicu? Šta Vi mislite, kakav ga čeka?

Greksa: Mi smo u predstavi malo načeli kakav bračni život nas čeka. Mislim na bračni život sa malom, slatkom torticom, slatkom bebicom. Sve ono što je forma i što je društveni konstrukt ispunjeno je. Sadržaja nema nigde. To je ideja naše predstave: da se društvene konvencije poštuju, da je sve poza, da je sve samo za nekoga ko gleda spolja, a da sadržaja uopšte nema ni u nama, ni u odnosima između ljudi, ni u emocijama.

To je boljka i savremenog čoveka. Zato je Kosta Trifković tako velik i važan pisac – naš klasik, jer ono što je napisao u 19. veku važi i danas samo u nekim malo izmenjenim okolnostima i društvenom okruženju.

Nakon igranja Tošice u „Izbiračici“ koji je Vaš savet mladima – kako pobediti konkurenciju?

Greksa: Reći ću najopštiji mogući savet. Kada sam dobio nagradu za epizodu na Sterijinom pozorju, asistent mog profesora Boris Ješević poslao mi je poruku i napisao mi je: „Bravo Igore, to je retko da neko tako kasno završi akademiju (ja sam diplomirao sa trideset godina), a da se tako brzo iskristališe i da taj čovek dobije neko priznanje esnafa“. Razmišljao sam o tome, jer me je to pratilo i kroz školovanje. Bio sam zagrižen da ja to moram da završim, to je ono čime se bavim.

Mislim da je recept: rad do krvi, upornost i poštenje u smislu ako sam prihvatio i počeo nešto da radim, ja ću to na najpošteniji mogući način doterati do kraja bez ikakvog krivinarenja ili eskiviranja bilo čega. Znači: rad, disciplina i poslovna etika u svemu.

Čula sam da živite na relaciji Novi Sad – Subotica. Čekajući brzu prugu, kako izgleda Vaš radni dan?

Greksa: Ja sam Sremac, Šiđanin koji je studirao u Novom Sadu i dobio posao u Subotici. Za Novi Sad sam još uvek vezan i doktorskim studijama.

Kada upišeš akademiju, pristaneš da živiš kao čergar i kao nomad zauvek. To važi za reditelje, glumce, kostimografe jer retko kad ste duže od mesec dana u mestu u kom vam je ognjište. Život na točkovima suđen je svim dramskim umetnicima. Tu nema slaganja haosa jer je on konstantan. Pitanje je kako ga prihvatiti i kako se dobro organizovati. Važno je imati dobar planer u telefonu.

Koliko ste uspeli da osetite atmosferu života u Subotici?

Greksa: Svaki grad ima svoj mentalitet, što ne mora da ima negativnu konotaciju. Za Subotičane mogu da potpišem da vole pozorište. Sve naše predstave su sjajno ispraćene. U novoj zgradi koju željno iščekujemo biće ljudskiji uslovi i za nas i za gledaoce.

Foto: Privatna arhiva, Narodno pozorište Subotica, Branislava Žujović

MINJA PEKOVIĆ: Za ljubav treba hrabrosti

Divno je kada se u pozorištu desi katarza. To je taj momenat kada dođe do prepoznavanja zajedničkog, kada nas kolektivni duh sve objedini i kada dođe do pročišćenja kroz emociju. Taj trenutak nas je sve i poslao u teatar

Branislava Žujović

Uz smeh negde visoko iznad scene “Jadran”, sa viklerima u kosi, Minja Peković ispričala mi je zašto je baš njoj bilo suđeno da igra Milju Bušatliju i kako su pripreme za predstavu oživele anegdote predaka. Saznala sam šta spaja Minju, Milju i Malčiku i kakav bračni život čeka sve Tošice koji su spremni da se odreknu sebe.

Prethodnu sezonu i početak ove obeležila je predstava „Kus petlić“ po tekstu Aleksandra Popovića koja je dobila brojne nagrade. Vi u predstavi tumačite lik Milje Bušatlije. Šta Vas u njenom liku nadahnjuje?

Peković: Taj lik je ono što sam upoznavala odrastanjem u Bosni odakle potiču moji ženski koreni od prabake, bake, tetaka do moje majke. To je struktura ličnosti koju sam odrastanjem imala prilike da upoznam i koju ne verovatno, nego sigurno nosim u svom kodu.

Sa druge strane zanimljiva je jedna paralela. Milja je kao izbeglica tokom Drugog svetskog rata došla iz Bosne u Srbiju što je i moja priča nekoliko decenija kasnije. Mislim da su se tu preplele sudbine glumca i lika čime se dogodilo nešto zaista nadahnjujuće.

Da li su slučajno izabrali Vas za ovu ulogu?

Peković: Izbor je bio neverovatan. Ovu ulogu trebalo je da igram još pre dve ili tri godine. Tada sam zatrudnela i nisu mogli da se dogovore ko bi umesto mene igrao. Rešili su da me sačekaju i prva proba je bila zakazana za 16. mart 2020. godine, a vanredno stanje uvedeno je 14. marta.

U međuvremenu sam operisana i počela sam da primam hemioterapiju. Tako da su rešili da me opet sačekaju.

Treći pokušaj završio se tako što sam dobila kovid, pa su me opet sačekali. Meni je izgleda bilo suđeno da odigram ovu ulogu uz sve peripetije. Na kraju posle sveg tog čekanja dobili smo mnoštvo nagrada i predstava je lepo prihvaćena od strane publike. Što se neme tiče, vredelo je sve to sačekati.

Saznali smo šta povezuje Vas i Milju. Šta povezuje nju i druge žene danas, pogotovo žene koje su u drugom stanju?

Peković: Mislim da Milju prijemčivom čini njena prostodušnost, njen jednostavan, topao i realan pogled na svet. Tu je, takođe njeno nepredavanje, ljubav prema životu, svetu, njenim bližnjima. Ona prihvata životne nedaće i radosti kao sastavni deo ove velike igre koja se naziva život i pronalazi radosti u svemu tome. Mislim da je sve ovo čini simpatičnom kada je ljudi gledaju.

Čula sam od mnogih ljudi da su plakali gledajući ovu predstavu. Mogu li na sceni da se osete suze iz publike?

Peković: Vrlo je čudno kada ste na sceni. Iako publika tokom ove predstave sedi na sceni, ona je u mraku i glumci je ne vide jasno. Perifernim vidom vidite samo maske. Ne znam kako će biti kada se jednoga dana maske skinu i mi u prolazu zaista „zakačimo“ lice nekoga iz publike ko je u određenoj emociji u tom trenutku. Ovako do samog kraja predstave ne znamo kako publika reaguje.

Čudna je reakcija jer kad ljudi uđu u predstavu i počnu da je prate, mi to detektujemo kao tišinu tj. muk nekoga ko sluša i ko pomno prati. Vi onda osećate intenzitet, ali ne možete da prepoznate da li je pozitivna ili negativna reakcija. Samo osećate gustu energiju. Tek na samom kraju kada se sretnete oči u oči sa ljudima vidite pravu reakciju.

Sada kada znate da ova predstava izaziva burniju reakciju kod publike, da li Vam to daje dodatnu motivaciju?

Peković: To je divno iskustvo. Divno je kada se u pozorištu desi katarza. To je taj momenat kada dođe do prepoznavanja zajedničkog, kada nas kolektivni duh sve objedini i kada dođe do pročišćenja kroz emociju. Taj trenutak nas je sve i poslao u teatar. Onda imate osećaj zadovoljstva, radosti i sreće jer se nešto važno dogodilo te večeri. Ne samo za vas nego i za ljude koji su vaši sugrađani, sunarodnici, ljudi sa kojima živite. Taj osećaj da ste nešto zajedničko, a važno podelili je neizreciva radost za umetnika.

Nisam znala da Vas je život pripremao za ovu ulogu. Kako su se Vaše kolege upoznavale ambijentom života oko Drugog svetskog rata?

Peković: Svaka predstava zahteva svoju pripremu, nema univerzalnog recepta. Morate da pročitate što više o delu i samim okolnostima, prikupljanje građe te vrste je osnovno, blic upoznavanje sa faktima.

Za tumačenje ovakvih likova, dragoceno je, bar meni bilo, što smo tokom proba u razgovorima, razmenjivali priče i anegdote koje smo slušali od deda, baka i drugih ljudi. Kroz te sličice iz života ljudi i onoga što smo kao deca čuli, jer smo imali priliku da upoznamo ljude iz tog vremena, stvarali smo sliku. Dragoceno je što smo ih čuli, upoznali i onda na osnovu svih tih priča mogli smo da maštamo, da konstruišemo i rekonstrušemo događaje.

Mislim da je jedan od velikih kvaliteta ove predstave to što nije vezana ni za jedan konkretan vremenski trenutak. Iako je data okolnost da se dešava posle Drugog svetskog rata u Beogradu, ona prevazilazi taj trenutak. Nije konzervirana ni estetikom ni oblačenjem, nego može da postoji kao priča o ljudima u nedaći uprkos svemu.

Rekli ste da ste jedni drugima pričali anegdoote tokom proba. Da li možete da izdvojite neku koja je na Vas ostavila poseban utisak?

Peković: Bilo ih je jako mnogo. Kada se uđe toliko duboko u materiju, dođete do tačke kada više ne znate ko vam je tačno šta rekao i imate samo mnoštvo informacija. Neke od priča ćemo sigurno za desetak godina posvojiti pa ću ja da pričam kako je to rekla moja baba, a u stvari je bila rediteljeva baba i tako dalje. Već polako ulazimo u taj teren.

Ove sezone glumite Malčiku u „Izbiračici“. Imaju li Milja i Malčika nešto zajednično, osim Vas?

Peković: Osim tog slova M tj. činjenice da sve tri imamo isti inicijal, meni su još uvek njih dve veoma različite pre svega po socijalnoj pozadini koja definiše u startu njihov život. Poveznicu bih mogla da nađem u tome što se svaka od nas tri bori za neki svoj san. Ni Milja, ni Malčika, ni Minja se ne predaju tako lako.

Glumci u predstavi „Izbiračica“ podsećaju na lutke. Šta ta baletsko – lutkarska gluma dodaje ili daje liku Malčike?

Peković: Mislim da nam ta stilizacija omogućava da uvidimo krutost nekih društvenih normi. Da vidimo koliko je nešto što se podrazumeva obzirom na okolnosti u kojima živimo i o čemu više i ne razmišljamo, u stvari apsurdno. Kad se nešto tako zaoštri i stilizuje i napravi jedna konvencija i kada to posmatrate tako kruto i formalno, čovek se zapita: „Dobro, kako ja sad da dišem u svemu tome?“

Postupak stilizacije koji je rediteljka odabrala je u tom smislu jako dobar i precizan jer omogućava gledaocu da prati kako se te sudbine dešavaju i kako se svi ti odnosi formiraju pod uticajem onoga što zovemo socijalni okvir. Čak i kada izgleda kao velika torta sa puno šlaga i jagodom na vrhu, to i dalje može biti gorak kolač.

Koja socijalna norma je u „Izbiračici“ najjače naglašena?

Peković: U mojoj interpretaciji i viđenju svega toga je činjenica koliko čovek mora da bude uplašen ili nesiguran da bi se zbog socijalne norme odrekao sebe, svoje slobode i autentičnosti. Koliko je zapravo strah od socijalnog odbacivanja jak da on može da nas natera da odbacimo sebe.

U predstavi vidimo šestoro mladih. Voli li iko od njih osobu koju je izabrao?

Peković: Za ljubav treba imati hrabrosti. Treba imati volje, srca, a nekada kalkulacije raznih vrsta i želja za komforom (tu ne mislim samo na komfor koji novac može da donese, nego mislim na osećaj da vam je sve potaman) odvedu u drugom pravcu. To potaman se često kosi sa onim što ljubav u stvari jeste.

Kad pogledate šta je za svakoga od nas najveća ljubav, ljudi će najčešće reći da je to ljubav prema detetu. Svi znamo da dete noću plače, da roditelji ustaju, da ne spavate. Tako ljubav nekada traži da se žrtvujete (to nije u negativnom smislu). Zašto svaka druga ljubav ne bi bila isto takva da čovek da malo više. Ljudi u predstavi kalkulišu sa tim koliko će da daju. Oni bi svi da uzmu. A kada dođe do davanja kreću kalkulacije. Kada uđete u kalkulacije, onda se čovek mic po mic odmiče od sopstvene sreće i zadovoljstva.

Koliko je Malčika ka kraju predstave svesna šta ju je dovelo u datu situaciju?

Peković: Malčikin kraj je pokušaj socijalnog spašavanja u smislu spašavanja sebe u društvenom smislu. Ona to na naki način uspeva, ali po cenu Pirove pobede. Imala je jedan stepenik da pređe, a onda, kako se popela na njega, otvorio se ambis pitanja: šta sutra, kakav će to biti život? To tek iskrsava.

Za kraj, šta mislite, kakav bračni život čeka Tošicu?

Peković: Kao i Mlačiku. Oboje su došli do nekog mini cilja, do nekog malog rezultata, a sada ćemo da vidimo koliko svakog od njih to košta.

Foto: privatna arhiva, Narodno pozorište Subotica, Branislava Žujović

Proudly powered by WordPress | Theme: Baskerville 2 by Anders Noren.

Up ↑