MELINDA ŠEFČIĆ: Subotičanka koja oslikava zidove hrvatskih bolnica i kaznionica

Pomeramo granice percepcije prostora, rušimo zidove, te otvaramo prozore u jedno novo i posve drugačije sutra. Više od devedeset odsto zatvorske populacije u Hrvatskoj podržava projektnu inicijativnu slikarske revitalizacije prostora i smatra da je ona preko potrebna u svim zatvorsko-kaznioničkim prostorima

Pominjanje zatvora ili bolnica povezuje se sa sivilom ili belinom ispunjenim strepnjom, samoćom i tugom. Dok nas mediji svakodnevno zasipaju temama o neizvesnoj jeseni i zimi pred nama, umetnost je još jednom pokazala da se pojavljuje i tamo gde je niko ne očekuje.

Zato smo razgovarali sa Melindom Šefčić, slikarkom iz Subotice koja je osnovne, master i doktorske studije završila na Akademiji likovnih umetnosti u Zagrebu i koja oslikavanjem unosi boje u zatvorske i bolničke prostorije širom Hrvatske.

Melinda nam je ispričala odakle je pokrenuta inicijativa za ulepšavanje zatvora u Hrvatskoj, kako izgleda kada umetnik služi zajednici i šta bi uradila kada bi je rodni grad pozvao da ulepša boravak pacijentima u subotičkoj bolnici.

Radite na oslikavanju unutrašnjih prostorija u bolnicama i zatvorima u Hrvatskoj. Koliko dugo se bavite oplemenjivanjem atmosfere u ovim ustanovama?

Šefčić: Svoj prvi rad u javnom prostoru izvela sam, sada već davne, 2011. godine, u sklopu Sedmog velesajma kulture. Do 2016. godine izvela sam nekoliko intervencija u javnom prostoru, ponajviše u Italiji.

Zapravo, s početkom doktorskih studija 2016. godine započela sam intenzivno s izvođenjem likovnih intervencija u javnom prostoru, s naglaskom na bolničke prostore. Tek 2018. počela sam da izvodim likovne intervencije u zatvorskim prostorima.

Svoje intervencije izvodila sam u sklopu vlastitih autorskih projekata koje godinama izvodim u saradnji sa Hrvatskim društvom likovnih umetnika (HDLU), čija sam članica od 2011. godine, te član Upravnog odbora od 2014. godine.

Odakle je potekla ideja?

Šefčić: Ideja je sazrevala u meni dugi niz godina, još pre početka doktorskih studija, a onda se u jednom trenu, sledom različitih okolnosti, sve poklopilo. Pružila mi se prilika da u sklopu projekta Evropske unije “CreArt” za 2016/2017. godinu, koji je realizovao HDLU, ostvarim projekat po želji. Tada su se otvorila vrata sa projektima intervencija u javnom prostoru bolnice. Upravo tako, 2017. godine realizovan je prvi projekat „Estetizacija i rehumanizacija bolničkoga prostora: Umetnost kao terapija“ u sklopu čega je izvedeno šest likovnih intervencija u prostoru Kliničkog bolničkog centra Zagreb, na lokaciji bolnice “Rebro”.

Upravo je realizacija ovog projekta bila „okidač“ i nit vodilja za razvoj mog daljeg profesionalnog usmerenja kao umetnice ali i autorke i voditeljke nadolazećih projekata.

Nakon toga, usledilo je pisanje i prijavljivanje na brojne natečaje kako bi se obezbedila sredstva za nastavak rada na projektima. Moram priznati, to nije bilo nimalo lako. Tek 2018. na 2019. godinu realizovan je projekat pod nazivom „Estetizacija i rehumanizacija bolničkoga prostora: Umetnost u svrhu zdravlja“ koji je uključio rad osmoro umetnika i troje studenata Akademije likovnih umetnosti u Zagrebu.

Projekt su finansirali Zaklada “Adris”, Hrvatska elektroprivreda i gradska skupština Zagreba. Godine 2019. na 2020. odobreno mi je izvođenje samostalnog projekta „Estetizacija bolničkog prostora: Umetnost u svrhu zdravlja“ koji finansira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, a u sklopu čega izvodim deset likovnih intervencija u bolničkom prostoru u Zagrebu.

Potaknuta iskustvom rada na projektima bolnice, pukom znatiželjom i težnjom za pokretanjem nečega nesvakidašnjeg i posve neuobičajenog čak i u Evropi, u saradnji sa HDLU-om i Ministarstvom pravosuđa 2017. na 2018. godinu realizovan je prvi ikadaprojekat oslikavanja zatvorsko-kaznioničkog prostora u Hrvatskoj. Projekt pod nazivom „Uzorna kaznionica“ prvi je u nizu ostvarenih projekata u zatvorskom prostoru, a realizovan je u Kaznionici u Požegi, u sklopu čega je oslikan ceo drugi kat zatvorenog odeljenja ženske kaznionice. Potom, u 2019. godini, usledila je realizacija EU projekta “CreArt 2.0” koji realizuje HDLU, pod nazivom „Revitalizacija zatvorskog prostora umetnošću“ koji je uključio rad četiri umetnika i oslikavanje Zatvora u Zagrebu, poznatijeg kao Remetinec.

Godine 2019. na 2020. odobrena je realizacija trećeg projekta nazvanog „Horizont slobode“, koji finansira Ministarstvo pravosuđa. Projekat je uključio rad šestoro umetnika koji su oslikali Zatvorsku bolnicu u Zagrebu i Kaznionice u Glini. Ovaj projekat je još u procesu izvođenja. Preostalo nam je još izvođenje istraživačkog rada i projektnog kataloga.

Koliko zatvora i koliko bolnica ste ulepšali?

Šefčić: Puno. U svakom projektu koji ostvarujem u saradnji sa HDLU i sama sudelujem kao umetnica. Prvenstveno me potiče unutrašnja potreba da oslikavam specifične prostore, no takav rad pre svega uključuje aktivnost koncipiranja i pisanja projektnog predloga, a potom i vođenje samog projekta. Oslikavala sam prostor u Kaznionici u Požegi, a nedavno i prostor u kaznionici u Glini, dok sam, kada su bolnice u pitanju, oslikavala ponajviše Klinički bolinički centar Zagreb, te Kliniku za dečje bolesti Zagreb.

Koje prostorije unutar objekata su u pitanju?

Šefčić: Prostori su šaroliki, i brojni, od odeljenja pedijatrije i pulmologije, do čekaonice na očnoj klinici, zatim brojni hodnici, čekaonice, mesta gdje je velika fluktuacija ljudi koji potom mogu konzumirati nastale radove.

Preferiram sve prostore, po novome to su vanjski prostori, ali su i oni zanimljivi, jer su to obično dosta frekventne lokacije, te se pruža prilika da se sa radom susretne veći broj ljudi, što je suprotno od onoga kada se oslikava čekaonica nekog odeljenja ili klinike. Do sada sam izvela preko trideset likovnih intervencija u bolničkom prostoru u Zagrebu.

Koliko umetnika je uključeno u takve projekte?

Šefčić: Svaki projekat obuhvati šestoro umetnika. Umetnike odabiram ja, u saradnji sa koleginicom na projektu i HDLU-om. Biram umetnike čiji rad odgovara projektnoj zamisli i prostoru rada, one koji su prilagodljivi i one koji su željni iskusiti nešto novo.

Nije ni to lak posao, jer nema puno umetnika koji se bave takvim radom. Ipak se tu radi o pozitivnoj distrakciji umetnošću, nadasve ilustraciji javnog prostora, estetizaciji, a tako i revitalizaciji. To je posve humani prostup radu, društveno angažovan, gde se rukopis i stil moraju prilagoditi ljudima, strukturi ljudi i prostornim datostima i potrebama.

Do sada su u projektnoj realizaciji sudelovali brojni umetnici sa hrvetske scene: Slaven Lunar Kosanović, Goran Rakić (Chez), Miron Milić, Stipan Tadić, Tomislav Buntak, Damir Sobota, Ivo Kosanović, Mario Romoda, Ivan Oštarčević, Dominik Vuković, Ivan Stanišić, Sanja Stojković (Tifani Rubi), Ana Sobota, Monika Meglić, Vida Meić, Tea Jurišić, Agata Lučić, Jasmina Krajačić, Ivanom Pipal, Vandom Čižmek, Martom Tutom, Olenom Sokolovski i Ida Jakovljević, Mia Maraković i Marnina Miholić, te moja malenkost Melinda Šefčić.

Složenost projekata?

Šefčić: Kada je u pitanju kompleksnost projekata, ona je postojana. Ne samo administrativno gledano, već i organizaciono. U svom užem timu imam predivne ljudi, pre svih HDLU kao krovnu instituciju, a potom i moju profesionalnu koleginicu, neizostavnu desnu ruku, Vidu Meić.

Projekti koje koncipiram uvek su kompleksni i zahtevaju punu prisutnost i predanost. Tim ljudi koji radi na projektu je veliki, obzirom da projekti pored intervencija neizostavno uključuju izvođenje edukacije umetnika, izvođenje istraživačke komponente projekta, pomno svakodnevno fotografisanje procesa rada i izvođenje projektnog kataloga, te završnog skupa. Sama realizacija projekata traje gotovo godinu dana.

Kada je u pitanju istraživački rad, saradnju ostvarujem sa vrhunskim institucijama i istraživačima podjednako. Do sada sam sarađivala sa vrhunskim istraživačicama, poput dr sc. Nevene Škrbić Alempijević, dr sc. Sanje Potkonjak s Odseka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr sc. Valentine Gulin Zrnić i dr sc. Sanje Đurin s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, te dr sc. Anite Jandrić Nišević s Odseka za kriminologiju Edukaciono-rehabilitacionog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, mag. soc. Mirana Jurića, saradnika iz HDLU.

Isti su neretko u istraživački rad uključivali i rad sutudenata s fakulteta, pa je upravo tako, jedna studentkinja s Edukaciono-rehabilitacionog fakulteta diplomirala na temu pozitivnog uticaja umetnosti na zatvorsku zajednicu.

Kako ste se osećali kada ste započinjali i kada ste završavali prvo oslikavanje tih javnih prostora

Šefčić: Prvo oslikavanje bolničkog prostora desilo se u sklopu projekta „Estetizacija i rehumanizacija bolničkoga prostora: Umetnost kao terapija“ 2017. godine, u predvorju Poliklinike pri Klinici za pedijatriju u dnevnoj bolnici bolnice “Rebro”. Iskustvo je bilo toliko dojmljivo da se i danas bavim oslikavanjem bolničkog prostora.

Kada je u pitanju rad u tako specifičnom prostoru, teško je odvojiti se od emocija, pogotovo ako se susrećeš s ljudima, pacijentima, zaposlenicima i posetiocima. Reakcije su većinom toliko pozitivne da daju osećaj ispunjenosti i potvrdu da je to što radiš dobro i preko potrebno ljudima.

Ovaj je posao odvojen od primarnih unutrašnjih potreba koje najčešće umetnik ima kada stvara. Tu se ipak radi o umetničkom stvaralaštvu usmerenom na zajednicu i ljude. Zadatak umetnika je da maksimalno doprinese zadovoljstvu i pozitivnom osećaju ljudi koji će taj rad konzumirati direktno u prostoru, u ovom slučaju bolničkom.

Šta se u Vama promenilo tokom godina rada na oslikavanju ustanova?

Šefčić: Puno toga. Pre svega, ne stvaram toliko više za sebe. Ovo je rad koji me u potpunosti ispunjava kao umetnicu, ali nisam više uredsređena na rad u ateljeu i izložbama. One i ovako dolaze. Srećom da se pokreće svest o potrebi uvrštenja i ove sfere rada u izložbeni prostor i program. Iako se sam rad ne može fizički izložiti u prostoru neke galerije, našli smo model kako to učiniti, te se najčešće slike izlažu kao “print” ili uz pomoć projekcije.

Moja težnja trenutno je usmerena na projekte, na doprinos društvu i zajednici. Svaki rad, svaka intervencija, promeni nešto u nama, makar doprinese novom iskustvu, ali je ono neprocenjivo za dalji rad. Pri realizaciji svakog projekta naučim nešto novo o sebi, o ljudima, o potrebama i usmerenjima, koje potom implementiram u daljji rad.

Jeste li imali prilike da vidite reakcije zatvorenika kada prvi put vide oslikan prostor?

Šefčić: Da, imala sam priliku da vidim te reakccije. Svakom realizacijom projekta, susrećem se sa njihovim reakcijama, ili osobno, ili putem istraživačkog rada, ispunjavanjem anketa koje se upravo odnose na propitivanje njihovog mišljenja i viđenja projektih rezultata i potreba.

Reakcije su u većem postotku pozitivne. Zamislite samo, mi smo praktično jedini u EU koji provode projekte oslikavanja zatvorskog prostora, te smo u neposrednom ili posrednom kontaktu s njima. To je veliki preokret i u zatvorskom sistemu, ali i poimanju zatvora podjednako. Pomeramo granice percepcije prostora, rušimo zidove, te otvaramo prozore u jedno novo i posve drugačije sutra. Velika je stvar raditi u i na ovakvim projektima, upravo me njihova pozitivna reakcija potiče i pokreće na dalji rad i stvaranje novoga. No, neizostavni su i zatvorski sistem i Ministarstvo pravosuđa, koji su prepoznali pozitivnu inicijativu projekata, te ga podržavaju i podupiru u realizaciji. Neopisivi su to uspesi za sve nas.

Kako oni vide ovu promenu?

Šefčić: Izuzetno pozitivno. Više od devedeset odsto zatvorske populacije, tamo gde su realizovani ovi projekti, podržava projektnu inicijativnu, te smatra da je ona preko potrebna u svim zatvorsko-kaznioničkim prostorima. To je veliki uspeh i pokazatelj onoga što oni misle. Reakcije su podjednake kod žena i muškaraca. Mi se, kao kolektiv, trudimo da striktno vodimo računa o motivima radova, tehnici i koloritu. Sve je maksimalno prilagođeno prostoru. Ipak se radi o jednoj estetizaciji, a tako i revitalizaciji prostora. Tematika radova je striktno ograničena.

Vidite li kovid ambulante kao nove ustanove poželjne za unošenje boja?

Šefčić: Za sada ih ne vidim kao takve. To su izuzetno rizični prostori za rad. Upravo je cela situacija sa kovidom doprinela promeni koncepta dva projekta koja trenutno vodim i sprovodim, te sam zbog cele negativne situacije morala sve intervencije u unutrašnjem prostoru da izmestim u vanjski, bez kontakta sa ljudima.

Ne znam šta nas čeka u bliskoj budućnosti u pogledu mogućnosti rada u unutrašnjem prostoru, prvenstveno bolničkom. Ne bih se usudila kao voditeljica insistirati, ali ni biti odgovorna, za svoje umetnike ili studente. Dok se situacija ne normalizuje, s intervencijama idemo isključivo napolje i na sigurna mesta. Skoro svakodnevno komuniciram sa glavnom sestrom KBC-a u Zagrebu, slušam i postupam po njihovim uputstvima, čak i kada sam ja u pitanju sa svojim vlastitim radom.

Kada bi Vas iz Subotice pozvali da oslikate jednu prostoriju, po svom izboru, da li biste se odazvali i koja bi prostorija bila Vaš izbor?

Šefčić: Naravo da bih se odazvala. To bi mi pre svega bila čast. Ne samo zato što se radi o Subotici, za koju sam toliko emotivno vezana, već i zato što bi mi bila čast da pokrenem i napravim nešto dobro u zajednici kojoj još uvek na neki način pripadam. Pre svega, mislim da prvenstveno treba da postoji svest o potrebi, saznanje o pozitivnom učinku umetnosti u bolničkom prostoru, s pozitivnim ishodom, kako na pacijente tako i na celu bolničku zajednicu. Kada bih mogla da odaberem prostor, bila bi to pulmologija ili pedijatrija.

Kakav je plan što se tiče Vaših novih izložbi?

Šefčić: Kada su u pitanju samostalne izložbe, trenutno nemam u vidu ni jednu. Učestvovaću na 35. salonu mladih, u organizaciji i realizaciji HDLU-a. To je najveća izložba za umetnike do 35. godina, a održava se svake dve godine i predstavlja presek mlade umetničke scene u Hrvatskoj.

Kada su u pitanju projekti, u završnoj fazi su dva. Jedan se tiče zatvorskih prostora. To je rojekat pod nazivom „Horizont slobode“. Drugi se odnosi na oslikavanje bolničkih prostora. Veliko mi je zadovoljstvo da istaknem da nam je u saradnji sa HDLU-om odobren “Erasmus + KA2” projekat pod nazivom „Arts of Freedom“, koji finansira Agencija za mobilnost i programe Evropske unije (AMPEU). U sklopu projekta biće štampane dve knjige o radu i svrsi umetničkog rada u zatvorskom prostoru. Jedna je namenjena za edukaciju umjetnika, a druga za edukaciju zaposlenika. Projekat se sprovodi u partnerstvu sa vrhunskim evropskim stručnjacima i institucijama poput: “European Prison Education Association” iz Norveške, “Uniwersytet Jagiellonski” iz Poljske, “Eszterhazy Karoly Egyetem” iz Mađarske te “Changes&Chances” iz Nizozemske, dok su nam pridruženi partneri španski “Department of Justice of the Generalitat de Catalunya i Ministarstvo pravosuđa Hrvatske. Projektna realizacija traje dve godine. Veselim se početku i nadolazećem sledu realizacije projektnih zamisli i aktivnosti podjednako.

Intervju je prvobitno objavljen na portali Subotičke.rs

Proudly powered by WordPress | Theme: Baskerville 2 by Anders Noren.

Up ↑