Kaporova koketerija sa intervjuom

Vreme je da se kritika, književna teorija i istorija pozabave fenomenom kaporovskog intervjua

Branko M. Žujović

Našoj široj, a naročito književnoj javnosti, nije nepoznata činjenica da je Momo Kapor intervjuisao neka od najznačajnijih imena XX veka. Pomenimo Sola Beloua, Bernarda Malamuda, Eriku Jong i Pjera Kardena. Razgovori sa njima objavljeni su u domaćim novinama i časopisima, a neke su preneli prestižni svetski mediji.


Ovim imenima treba pridodati desetine značajnih domaćih ličnosti, Kaporovih sagovornika sa one strane kamere i novinarske beležnice, dakako onda kada je ovaj beležnicu upotrebljavao.
Kapor sagovornicima nije pristupao samo kao novinar. Njegov pristup intervjuu je širi, bremenit umetničkim, provokativnim, čak filosofskim doživljajima i kontradiktornim osećanjima, poput onog da Sola Beloua nije morao ništa da pita, da je o njemu sve znao.

Francuski ključ intervjua

Oksfordov rečnik intervju određuje kao sastanak ljudi, licem u lice, osobito radi konsultacija. Sledi da intervju može da bude razgovor između novinara, radijskog ili televizijskog prezentera sa osobom od javnog interesa, zatim usmeni ispit prilikom polaganja ispita i prijavljivanja za posao ili formalno ispitivanje osobe u policiji.


Na Kembridžu intervju vide kao sastanak na kom neko postavlja pitanja kako bi doznao jeste li podesni za posao ili kurs. To je i sastanak na kom neko odgovara na pitanja o sebi za potrebe novinskog članka, televizijske emisije i slično. Na trećem mestu intervju može da bude sastanak tokom kog policija postavlja pitanja nekome u vezi počinjenog zločina.


Na sličan način intervju određuje Makmilanov rečnik, naglašavajući da je po sredi razgovor sa poznatom osobom.
Leksikon stranih reči i izraza Milana Vujaklije intervju definiše kao zakazano viđenje ili razgovor sa nekom istaknutom ličnošću o njenim stavovima, delatnostima i dr. u cilju objavljivanja sadržaja tog razgovora. U isto vreme, to je metod kojim se, pomoću razgovora, dobijaju podaci o ispitaniku.

Dok Vujaklija imenicu intervju izvodi iz engleske reči “interview”, Oksfordski rečnik njeno dublje poreklo pronalazi u XVI veku, 1514. godine, od francuske reči “antrvoar” (“entrevoir”), što u prevodu Svetlane Maksović na srpski jezik približno znači ugledati. Jedno od prvih pominjanja imenice “intervju” zabeleženo je 1520. godine, nedaleko do Kalea u današnjoj Francuskoj.


Smatra se da je imenica intervju u engleski jezik ušla iz francuskog 1514. godine. U početku, intervju je podrazumevao razgovor visokorangiranih pojedinaca. Godine 1520, nedaleko od Kalea u današnjoj Francuskoj, sastali su se kraljevi Francuske i Engleske, Fransoa I i Henri VIII. Cilj je bio poboljšanje odnosa dve zemlje. Polje na kom je priređen dvonedeljni sastanak nazvan je Poljem zlatne tkanine. Na oko deset hiljada kvadratnih metara podignuta je prava palata sačinjena od šatora. Susret dva vladara, prilikom kog je Henri VIII zabavljao francuskog kralja, smatra se jednim od prvih “intervjua”.


Do Kraja XIX veka, sa razvojem modernog novinarstva, imenica intervju poprima današnje, uobičajeno značenje i odnosi se pre svega na novinarski intervju ili razgovor kandidata za posao sa predstavnicima poslodavca.
Vebsterov rečnik iz 1913. godine intervju određuje kao razgovor ili ispitivanje u svrhu izmamljivanja informacija za javnost. Vebsterov rečnik navodi da je izraz “interviewee” (intervjuisan) iz 1884. godine izgubio svoje staro ceremonijalno značenje i da je stekao primarno, moderno značenje u novinarskoj praksi.


Na Kolumbija univerzitetu, kao i u ostatku SAD, Velike Britanije i Zapadne Evrope, razlikuju dve vrste intervjua: njuz intervju i profilni intervju.
Svrha njuz intervjua je da objedini informacije i objasni ideju, događaj ili situaciju iz vesti. Druga vrsta je profilni intervju koji je usredsređen na pojedinca, odnosno ličnost samog sagovornika.

Dubravka Valić Nedeljković ističe da je intervju temeljni novinarski žanr, pre svega u elektronskim medijima. Ujedno, to je, po njoj, žanr kojim su se komunikolozi, lingvisti, sociolozi komuniciranja i psiholozi najviše bavili zbog kompleksnosti odnosa (interakcije) učesnika.


Ona navodi da su se domaći autori bavili definisanjem intervjua ili kao leksikografi (Vujaklija, Srdić), ili kao novinari – tvorci praktikuma za medijsku praksu (Slavković, Šćekić, Đurić, Plenković…) ne upuštajući se u teorijska razmatranja problematike medijskog intervjua, već ga osvetljavajući samo na nivou medijskog žanra.

Intervju kao laž

Od Kapora saznajemo da je intervju u osnovi vrsta laži.
“I onaj koji postavlja pitanja, i onaj koji odgovara, trude se što je više moguće da ostave povoljan utisak o sebi”, navodi Kapor. “Oni, naime, glume svoje mišljenje u skladu sa onim što se od njih, kao od javnih ličnosti, očekuje”, kaže Kapor u romanu “Una” kroz usta profesora Mišela Babića.


Po Kaporu, intervju je i jedna vrsta dvoboja, blizak rodu kamerne drame sa dve uloge (ličnosti).
Intervju je za Kapora vrsta javne ispovedaonice. S obzirom da je podložna sudu javnosti, javna ispovedaonica u dvouglu novinar – sagovornik potkrepljuje definiciju intervjua kao vrste laži. Za ispovest u intervjuu, naime, saznaje mnoštvo, sprečavajući sagovornika da bude potpuno iskren, pa ovaj pribegava autocenzuri.


Sudeći po Kaporovim stanovištima, intervju karakterišu ljudske osobine, naročito slabosti. Intervju nije lišen mana sagovornika, sujete, želje da se oba, svaki za sebe, prikažu u što boljem svetlu, podilazeći onome što smatraju da publika od obojice očekuje da čuje.

U romanu “Una”, Kapor kroz lik profesora Babića, u intervjuu koji sa njim vodi njegova studentkinja i ljubavnica Una Vojvodić, snimajući usput njihove razgovore po nalogu univerzitetskih vlasti, objašnjava kako bi trebalo da izgleda pravi intervju. Kapor, odnosno glavni junak romana Mišel Babić, kaže da veruje da je pravi intervju moguć i da bi ga on nazvao – totalnim intervjuom.


“Najpre, taj intervju bi trebalo da bude dovoljno širok da u sebe primi sve aspekte ličnosti kojom se bavi. To znači da bi, sem onoga što ta ličnost ispriča sama o sebi i o svom pogledu na svet i život, intervju morao da sadrži dijagram detektora istine, na primer tonski zapis boje glasa, kardiogram, encefalografske izveštaje, krvnu sliku, sve podatke o težini, građi, boji očiju, o rođacima, prijateljima, o prostoru u kome intervjuisani boravi, jela kojima se hrani, kratke beleške o ljudima sa kojima se druži, fotografije i faksimile rukopisa, otiske prstiju, možda horoskop, ispunjene psihološke testove, snimak dlana leve ruke, spisak ključnih knjiga koje su ga duhovno oblikovale… šta ja znam?”


Evo kako Kapor opisuje intervju koji je 1976. godine vodio sa nobelovcem Solom Belouom. Kapor tokom razgovora sa Belouom nije imao beležnicu i olovku, a kako je sam isticao kasnije nije imao ni potrebu da ga bilo šta pita.
Napisao je da je odglumio da pravi taj intervju.


“…U jesen 1976, pravio sam intervju u Njujorku sa američkim nobelovcem Solom Belouom, čije sam sve knjige pročitao. Mada tek što je bio dobio Nobelovu nagradu, niko od ljudi u lobiju hotela ‘Šeraton’ na Petoj aveniji nije obraćao nikakvu pažnju na njega; bio je to samo jedan postariji gospodin bele kose u elegantnom crnom odelu koji je razgovarao sa nekim u dubokoj fotelji jedne od garnitura. Vidite, nisam imao ni magnetofon, ni olovku ni hartiju, ništa nisam imao, a pravili smo intervju za ‘Politiku’. Nisam imao čak ni potrebe da mu postavim bilo kakvo pitanje o njegovom delu ili o uticaju filma na dramaturgiju priče ili o navodnoj krizi romana, o čemu se tada mnogo govorilo. Mogli smo mirno da otćutimo jedan sat, jer sam znao sve o njemu i sve o tome šta bi mogao da misli i kaže o mojim pitanjima, ali sam odglumio da zaista pravim intervju, i to je bilo u redu…” (“Ispovesti”)


U intervjuu “Glasu Srpske”, Kapor je svojevremeno rekao da je novinarstvo za koje je vezan sporo, prisno, udobno, kao neka stara fotelja ili papuče na koje ste se navikli. Novine su jedan razgovor sa čitaocem i dokaz da naš mentalitet još uvek nije u tom ubrzanju da od novina pravi samo hitnu informaciju, nego da još uvek traži jedan razgovor. Novine su kod nas više ritual nego informacija, zaključio je Kapor.

Momo Kapor i Sol Belou

Evo primera za to u završetku opisa intervjua sa Solom Belouom:
“…A zatim je usledio obavezan deo programa. Serija rutinskih pitanja, posle čega sam se nadao da ću dobiti jedini odgovor koji me je, zaista, zanimao:
– Kada pišete?
– Radim svakoga jutra. Bez obzira da li pišem ili ne, celog jutra živim intelektualno.
– Čime pišete?
– Ovim! – mađioničarskom kretnjom, Sol Belou je izvukao iz džepa jeftini crni flomaster. – Najpre pišem rukom, zatim prekucavam prvu verziju. Rukopis obrađujem nekoliko puta pre nego što ode u štampu.
Veoma jednostavan postupak. Sve ostalo je tajna. I tada smo došli na onu stvar:
– Jeste li nekada pomislili da u sebi nemate više materijala ni za jednu novu knjigu? Da li vas je uhvatio strah?
Ćutao je jedno vreme.
– Kad pišem – Kazao je – dajem sve od sebe i nadam se da će mi se to na neki način vratiti, da ću se ponovo ispuniti sadržajem. Pisci jedne knjige za mene i nisu nikakvi pisci. Oni obično opišu svoj unutrašnji život, a to je, uglavnom, materijal samo za jednu knjigu. Simenon je lepo rekao da pisac počinje od druge knjige, ali mislim da je on preterao. Pretvorio se u mašinu! Neki pisci, opet, napišu mnogo knjiga, ali to je neprestano jedan isti roman. Džems Farel je dobar primer za to.
– Kako se odlučujete hoće li knjiga biti pisana u prvom licu, kao ispovest, ili u trećem, iz ugla svevidećeg oka?
– To zavisi od toga koliko se osećam prisnim sa glavnim junakom; tačnije, koliko mi je udobno u njegovoj koži.
Vitak, sedokos, odeven u elegantno tamno odelo, više je ličio na nekog od čikaških šefova mafije, nego na pisca. Osetio je u čemu je stvar: moj strah od nove knjige izbijao mi je na svaku poru kože.
– Zašto biste o tome, uopšte, razmišljali? – Pogledao me je svojim svetlim laserskim očima. – Uopšte nije važno u kojoj ćete formi pisati. Da li se to zove roman ili bilo kako drugačije. Važno je da se piše, važno je da se izražavate, da kažete ono što želite…”


Iako je važio za pisca koji je temom i stilom umeo da dopre do srži čitalačkog interesovanja, iz priloženog vidimo da je Kapor tokom intervjua sa Solom Belouom, verujući da njegovo delo odlično poznaje i zna sve Belouove odgovore, u stvari, želeo da dozna šta sobom nosi drugi roman. To više nije samo intervju kojim se zadovoljava čitalačka znatiželja. Intervju je kod Kapora i sredstvo ličnog doznavanja.

Ništa manje nije interesantan ni njegov opis početka intervjua koji je vodio sa još jednim čuvenim američkim piscem.
“…Trebalo je da intervjuišem poznatog pisca Bernarda Malamuda, pa je Bili došao da me odvede na drugi kraj Njujorka. Sasatanak je bio već ranije ugovoren preko kancelarije gospodina Margolijusa iz Stejt departmenta, na čijem je zidu, na mapi Sjedinjenih Država, špenadlama raznobojnih glava, bilo praćeno moje putovanje. Kada smo pozvonili na vrata, na njima se pojavi poznato lice velikog pisca. Pogledao nas je i video dva čoveka; jednog bradatog, sa zelenom torbom i kapom, u smeđem odelu, i drugog, u ‘Barberi’ mantilu i u ‘Balijevim’ cipelama. Okrenuo mi se i upitao me pokazujući na Bilija: ‘Jeli to taj bugarski pisac?’. Ne, odgovorio sam, to je gospodin Vilijam S. Džekson, moj prevodilac. Bili je prebledeo od te uvrede i prevodio je sve vreme vrlo mrzovoljno…”

Kaporov intervju sa Bernardom Malamudom
Iz privatne arhive Ljiljane Kapor


Fenomen Kaporovog ili kaporovskog intervjua prisutan je u srpskoj publicistici i kulturi kao pojava i čeka da se o njemu kaže više.


Obrise kaporovskog intervjua čine: stav da je intervju vrsta laži (sagovornici zbog javnosti glume sopstveno mišljenje, u skladu sa onim što se od njih kao javnih ličnosti očekuje), tvrdnja da je intervju dvoboj sagovornika blizak je kamernoj drami sa dve uloge i tvrdnja da je intervju vrsta ispovedaonice.


S obzirom da je podložan sudu javnosti, intervju kao javna ispovedaonica u dvouglu novinar – sagovornik potkrepljuje definiciju intervjua kao vrste laži. Za ispovest u intervjuu, naime, saznaje mnoštvo, sprečavajući sagovornika da bude potpuno iskren, pa ovaj, manje ili više, pribegava autocenzuri.


Sudeći po Kaporovim stanovištima, intervju karakterišu ljudske osobine, naročito slabosti. Intervju nije lišen mana sagovornika, sujete, želje da se oba, svaki za sebe, prikažu u što boljem svetlu, podilazeći onome što smatraju da publika od obojice očekuje da čuje.


Kaporovski intervju proteže se dalje od konvencionalnog, do čulnog i taktilnog i još dalje, do totalnog intervjua. Granica totalnog intervjua, u Kaporovoj umetničkoj imaginaciji, seže do potpunog unošenja u intervjuisanu ličnost, čak i fizičkog odnosa sagovornika.

Kapor neguje ležeran pristup intervjuu. On na neke značajne intervjue odlazi, na prvi pogled, nepripremljen, bez beležnice i olovke, kao što je bio slučaj u anegdoti kada je intervjuisao Sola Beloua.


Sam Kapor više puta je isticao da je za njega novinarstvo, ono za koje je on vezan, sporo, prisno, udobno, kao neka stara fotelja ili papuče na koje ste se navikli. Novine su jedan razgovor sa čitaocem i po Kaporu dokaz da domaći mentalitet još uvek nije dovoljno ubrzan da od novina pravi samo hitnu informaciju, nego da još uvek, kako je rekao, traži jedan razgovor. Novine su kod nas, po njemu, više ritual nego informacija.

U širem smislu, idući ka onome što je Kapor u umetničkom stvaralaštvu nazivao totalnim intervjuom, intervju, po Kaporu, nadilazi sve novinarske postupke i poprima dimenziju privatnog i ličnog.

Comments are closed.

Proudly powered by WordPress | Theme: Baskerville 2 by Anders Noren.

Up ↑